Zarobljeni rutinom suvremenih gradskih života, danas se katkad više ne možemo ni sjetiti kako točno izgleda krava ni koliko nogu ima konj. Često nervozni, riječi poput „ovce“ ili „guske“ koristimo ponajviše u prilikama kad nam netko digne tlak. U slavonsko-baranjskoj ravnici, međutim, ovi pojmovi još uvijek nisu apstraktne imenice iskrivljenog značenja, nego živući odraz višestoljetnog suživota i suradnje čovjeka i prirode.

Iz te veze rođene su još dvije starinske pasmine naših domaćih životinja. Prva je ovca cigaja. Porijeklo joj seže u starovjekovno središte svijeta, Malu Aziju, te oko 800. godine prije Krista. Pretpostavlja se da je jedna od najstarijih živućih pasmina ovaca u južnopanonske krajeve stigla u 16. ili 17. stoljeću, kao još jedna od poljoprivredno-prehrambenih posljedica osmanskih osvajanja jugoistočne Europe. Sklona ravničarskim predjelima i bogatijoj ishrani, u Slavoniji i Baranji brzo se udomaćila, pa će putopisci već krajem 18. stoljeća bilježiti kako je ovo zemlja „nepreglednih stada ovaca“. Iako se po tom pitanju situacija u međuvremenu dosta pogoršala, pokoje stado cigaje, inače najkrupnije hrvatske ovčje pasmine, i danas se može pronaći u dijelovima Slavonije i Baranje. Istodobno, raširenost njenih delicija – mlijeka, sira te vrlo kvalitetnog mesa – na restoranskim jelovnicima još uvijek nije prisutna, zbog čega putnik ne treba zaboraviti da se nalazi u kraju gdje riječi poput „na upit“ i „prema dogovoru“ mogu otvoriti mnoga vrata (kad već pišemo o posljedicama osmanskih osvajanja :) .

Po mnogočemu slična je i trenutna sudbina podunavske guske. Iako glasna, kad bi još mogla i govoriti, ova dvonožna ljepotica mogla bi biti autentični vodič podunavskim naplavnim pašnjacima i močvarama Kopačkog rita, na primjer. Otporna i prilagođena ekstenzivnom, praktički slobodnom uzgoju na močvarnim terenima uz Dunav i njegove pritoke, podunavska guska kroz priču o svojoj ekološkoj prilagodbi, ujedno svjedoči i o čovjekovoj prilagodbi, umjesto agresiji na okoliš u kojem živi. Pa iako je zbog isušivanja močvara, preoravanja pašnjaka i napuštanja tradicionalnog načina života i njena populacija danas vrlo mala, podunavska guska priča je koja se vraća. Ne samo zbog izuzetne kulinarske iskoristivosti i vrijednosti, nego i zbog toga što na jastuku ili pod perinom od guščjeg perja nema straha od visokih računa za grijanje. A sudeći prema istraživanjima, niti od alergija.