Povratak podolca
Dok se o fajferici još nije ni razmišljalo, možda početkom ili sredinom srednjeg vijeka, možda iz ukrajinske pokrajine Podolje po kojoj je dobilo ime, u Panonsku nizinu stiglo je govedo koje će postati zaštitnim znakom njenih prostranih stepskih veduta. Budući da se s vremenom razgranalo u nekoliko podvrsta svojstvenih pojedinim regijama velike srednjoeuropske nizine, na području Hrvatske osim najpoznatijeg, mađarskog sivog, nalazimo i slavonsko-srijemskog podolca.

Bio siv ili slavonsko-srijemski (tko uoči razliku, kuća časti!), podolac je tijekom povijesti bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda Panonije. Istodobno otporan i bez osobitih zahtjeva u pogledu komfora uzgoja, do početka 20. stoljeća podolac je činio oko 90 % stočnog fonda Slavonije, Baranje i Srijema. S razvojem moderne poljoprivrede i intenzivnog uzgoja – zakletog neprijetelja našeg slobodarski nastrojenog sivonje – sreća mu tijekom sljedećih devedesetak godina okreće leđa. Zbog toga je tijekom ovog razdoblja gotovo izumro.
U posljednje vrijeme, međutim, rast svijesti o važnosti autohtonih vrsta i sve veća tržišna vrijednost njihova ekološkog uzgoja kumuju revitalizaciji uzgoja ove plemenite i nutritivno iznimno vrijedne pasmine. Prvak hvalevrijednog podolačkog revivala u Osječko-baranjskoj županiji je restoran „Citadela“ u Vardarcu. Ondje možete kušati izvrsni perkelt od podolca uzgojenog na obližnjem restoranskom imanju. Poslužen s domaćom tjesteninom, svježim sirom i hrskavom slaninom, vardarački perkelt pretvara se u jedno od najizvornijih gastro-iskustava Baranje, a i šire!
