U GOSTIMA kod Daniela Asztalosa, keramičara lončara: Moji lonci mogu nadživjeti više generacija
Asztalos izrađuje uporabnu keramiku i organizira grnčarske radionice, a u svom mlinu galeriji odnedavno posjetiteljima nudi piće i uživanje u velikom parku s jezerom
Da je po onoj latinskoj nomen est omen, Daniel Asztalos bio bi stolar. Njegovo prezime, naime, na mađarskom jeziku znači baš to – stolar. Da je bilo po očevom, bio bi veterinar, no tatu je ipak naslijedila Danielova sestra. On sam umjesto faune izabrao je floru i otišao u Zagreb studirati šumarstvo. No kotač sudbine odredio je drukčije, u njegovu slučaju, doduše, taj je kotač onaj grnčarski ili lončarski, od kojega se nesuđeni inženjer šumarstva nije mogao odvojiti čim ga je prvi put ugledao kod jednog sjajnog lončara u Mađarskoj.
Bez turizma ne ide
Provodim neformalnu anketu među prijateljima i znancima o temi: Što vam (ili tko) prvo padne na pamet kad netko spomene lončarsko kolo? Oni koji ga poznaju u tren odgovaraju:: „Daniel Asztalos“, a oni drugi: „Film Duh“. U Danielovoj priči, srećom, nitko ne umire, duhova nema, nije ondje ni Demi Moore, ali zato jest jedna još ljepša žena, njegova supruga Sandra, srodna duša nezamjenjiva u zajedničkim poslovnim i obiteljskim pothvatima.
Dočekuju me u obiteljskoj kući u Belom Manastiru u čijem se dvorištu nalazi Danielova keramičarska radionica. U ulici je među Belomanastircima poznatoj kao Direktorska i Milijunaška, kako je nazvana u doba SFRJ jer je ondje ujutro brujala kolona crnih Mercedesa kojima su vozači dolazili po socijalističke direktore i funkcionare. No Asztalosi su ondje starosjedioci, pa je Danielu bio blizu i djed, a bome i gimnazija iz koje je mogao dotrčati kući na užinu.
Dok sam u njegovu mlinu galeriji, na glavnoj cesti u baranjskom selu Suzi (Ul. maršala Tita 96), bila puno puta, u belomanastirskoj sam se radionici ove jeseni našla prvi put. Daniel je ondje svoj na svome, „u svom filmu“, kako se to kaže.
Od samog mi je početka bavljenja ovim zanatom bilo jasno da mogu opstati samo ako se uključim u turističku ponudu. Objekt u Belom Manastiru nije mi odgovarao za to turističko poglavlje moje priče, ali mi se, srećom, pružila prilika da otkupim stari mlin u Suzi. Ostvario sam ideju da ondje bude ne samo galerija nego i radionica u kojoj bi turisti mogli izraditi vlastiti suvenir, a sve smo zaokružili ovog proljeća kad smo otvorili kušaonicu. Oko mlina je veliki uređeni park (više od hektara!) i jezero, gdje gost može sjesti, uživati i nešto popiti. Taj nam je ugostiteljski dio nedostajao, jer mnogi su nas turisti – naši gosti – pitali mogu li se okrijepiti nekim pićem. Odlučio sam nuditi piće samo petkom, subotom i nedjeljom, i to samo na otvorenome i samo kad je lijepo vrijeme. Kad se pojavila opcija otvaranja kušaonice, iskoristio sam ju. Budući da pića služim u keramici koju sam sam izradio, gost često kaže: „O, što je to lijepo, kupio bih takvu šalicu!“, tako da to pridonosi mojoj osnovnoj djelatnosti – kaže Asztalos, koji organizira pokazne i edukativne radionice, gdje se oni koji to žele mogu okušati u izradi keramike. Daniel im ono što izrade spali - što je točan naziv za ono što se najčešće naziva pečenjem – i potom im dostavi. Ljudi se, otkriva, vraćaju prirodnim materijalima i sve češće izbjegavaju plastiku, a za suvenir s putovanja najradije izaberu nešto što će ih na najljepši način podsjetiti na neko putovanje i iznova potaknuti emocije uz njega vezane.
Ipak, Daniel je najpoznatiji po svojim uporabnim predmetima od keramike. Sebe naziva keramičarom, ali kroz smijeh kaže kako nije onaj koji postavlja pločice u kupaonice i kuhinje, iako ga tu i tamo znaju nazvati ljudi koji se raspituju „pošto postavlja kvadrat pločica“. Keramičar, grnčar, lončar… kako god, no ponajprije je umjetnik, iako izrađuje kvalitetne i lijepe uporabne predmete koji većinom služe za kuhanje ili posluživanje jela i pića. I nas dvoje tako, očekivano, pijemo tursku kavu iz Danielovih šalica, okruženi loncima u različitim fazama izrade i divnom, već završenom kolekcijom šalica za kavu i čaj. U radionici je ugodno toplo jer ondje je i peć koja doseže oko 1000 stupnjeva, na koliko ovaj nadaleko poznati keramičar lončar pali svoje lonce, poklopce i ostalu lončariju. Dok bi, kaže samokritično, kupcima koji su prije 20 godina kupili njegov lonac najradije vratio novac, sada je siguran da će, ako se pravilno upotrebljavaju, lonci s potpisom Keramika Asztalos nadživjeti više generacija iste obitelji. Najpopularniji je onaj za grah, u kojemu se tradicionalno kuha na vatri (bolje reći pokraj nje), no u njegovim loncima možete kuhati i peći što god vam drago u pećnici, na štednjaku i na modernim pločama.
Ljudi su spremni uložiti više novca jer ako biraju zdrave namirnice, onda se odlučuju i za kvalitetno posuđe od prirodnih materijala u kojemu će ih pripremati (kad je poklopljeno - kuha se; kad je otklopljeno – peče se). Keramika se savršeno uklapa u tu priču! Nisam kuhar, samo volim jesti, no oni koji znaju kuhati, imaju samo riječi hvale za moje posuđe. Rekao bih da tu „i oko jede“, naime, zar nije divno skuhati jelo u lijepom keramičkom loncu i pojesti ga iz lijepe zdjele? – pita.
Na to je pitanje vojska njegovih kupaca sa svih strana svijeta već odgovorila potvrdno. Štoviše, potražnja je mnogo veća od ponude, ali Daniel ima dvije ruke i jedno kolo, a visoki standardi koje si je zadao ne dopuštaju mu masovnu proizvodnju. Niti bi ju želio, jer ovako kako jest stječe se dojam da iza svake njegove po nečemu posebne keramičke posude stoje penati, starorimski zaštitnici obitelji i čuvari obiteljskih zaliha hrane. Ili neki njihovi baranjski dvojnici.
Od blata do zanata
Asztalos za svoje keramičko posuđe upotrebljava posebnu vatrostalnu glinu iznimnih karakteristika koju nabavlja u Njemačkoj. Kad izradi posudu, najprije ju nekoliko dana suši i potom prvi put pali. Glazuru nanosi nakon prvog paljenja, obvezno iznutra, a izvana po želji. Glazura ima dekorativnu i zaštitnu funkciju (zbog nje se posuda može prati, nap. a.), a nabavlja ju također u Njemačkoj, i to deklariranu za sigurnu upotrebu na posuđu koje će služiti za pripremu i čuvanje hrane. Nakon glaziranja posuda ide drugi put u peć. Neke su pomalo nalik jedna drugoj, kao sestra sestrici, a opet svaka je različita. Cijena im je u skladu s njihovom kvalitetom, originalnošću i činjenicom da su ručni rad. I najvažnije od svega – nose potpis čovjeka koji, iako radi s blatom, nikad nije ukaljao svoj ugled.
Kontakti
e-mail asztalos.keramika@gmail.com
Tel. 385(0)98 9455 990
Napisala Ivana Rab Guljaš