O prošlosti, sadašnjosti i budućnosti tamburaške glazbe govore Mario Zbiljski, Davor Bobić i Dinko Glavaš

U Osijeku nikada nije bila bolja situacija kada je riječ o tamburaškoj glazbi, kazuje nam Mario Zbiljski, kojega je Hrvatska glazbena unija lani proglasila najboljim instrumentalistom na tamburi te je dobitnik 27. Porina za najbolji album folklorne glazbe. Kaže, danas imamo akademski tamburaški orkestar, orkestar Paje Kolarića, tamburašku školu Franje Batoreka, te orkestar Glazbene škole Franje Kuhača u kojem svira i Petar Vlajčić, 16-godišnji vrhunski solist i državni prvak u sviranju tambure u svojoj kategoriji.

Zbiljski se prisjeća kako je tamburi u klasičnoj glazbi prvi otvorio vrata Hrvoje Majić, primaš iz Zlatnih dukata, ranih 90-ih prošloga stoljeća. Ta se ideja tada „primila“ i kod Zbiljskog. „Hrvoje Majić bio je pionir, a mi ostali pravili smo svoje planove kako bismo tu ideju razvijali“, prisjeća se te ističe kako se ova glazba razvijala u dva smjera. „Jedan je bio profesionalni kafanski, kako je pisao Josip Andrić u knjizi Tambura Paje Kolarića. Dakle, skupilo bi se pet, šest ljudi koji su svirali svoje aranžmane za potrebe zabave. Drugi je smjer bio kulturni amaterizam, gdje su postojali orkestri koji su svirali pisanu tamburašku i obrade klasične glazbe“, pojašnjava.

Zbiljski podsjeća kako se 2025. godine obilježava sto godina od razvoja tamburaške glazbe u Osijeku, a tim će povodom u Muzeju Slavonije biti otvorena izložba naziva „Dajem vam u ruke tambure“.

„Riječ je o Josipu i Leopoldu Rohrbacheru, braći koji su postavili temelje tamburaške umjetničke glazbe u Osijeku pa i šire. Oni su ujedno bili osnivači Hrvatskog tamburaškog saveza 1937. U vrijeme između dva rata, od 1920. do 1944. bilo je zlatno doba tamburaške glazbe, I profesionalne kafanske, i umjetničke“, objašnjava Zbiljski te dodaje kako je glavna tema izložbe koja će biti otvorena oko dva mjeseca, upravo izrada tambura, život tamburaša i razvoj tamburaške glazbe.

Zaključuje kako je u globalizacijskim procesima tamburi put u svijet glazbe otvoren te joj predviđa svijetlu budućnost. „Osobno imam odličnu suradnju s kompanijom Kulen Travel koja promovira tamburu na svjetskoj razini, primjerice američkim turistima koji dođu u Slavoniju. Ne sviramo im bećarce nego filmsku glazbu i slično, a reakcije su takve da su nas zvali u Ameriku, što imamo u planu“, zaključuje ovaj glazbenik.

Studij tambure – prvi u svijetu

Uspješnu i plodnu budućnost tamburi predviđa i prof. art. Davor Bobić, jedan od idejnih začetnika diplomskog studija Tamburaško umijeće na Akademiji za umjetnost i kulturu, prvog takvog u Hrvatskoj i svijetu.

„Mnoge su europske države zaštitile svoje tradicijske instrumente preko svojih studijskih programa, stoga smo došli do zaključka kako bi bila velika šteta da tambura nema svoj akademski stupanj obrazovanja, kao najpoznatije tradicionalno glazbalo, te da on bude otvoren upravo u Osijeku koji je kolijevka tamburaške umjetnosti“, podsjeća Bobić.

Put do otvaranja studija trajao je osam godina, bilo je velikog otpora i unutar same akademske zajednice, no ‒ uspjeli su.

„Postoji mlada generacija svirača na tamburi koji su shvatili prekretnicu u današnjem vremenu, no da bismo i dalje mogli kvalitetno raditi, važno je imati sustavnu kvalitetu, da sve više kompozitora piše za taj instrument i da se stvara originalna literatura, što je osnova za razvoj tog instrumenta“, zaključuje prof. Bobić.

Kako izgleda život tamburaša?

Dinko Glavaš, frontman Tamburaškog sastava Kas i profesor tambure u Glazbenoj školi u Belom Manastiru, tamburu je počelo svirati još dok je pohađao osnovnu glazbenu školu, a kasnije nastavio u Tamburaškom društvu Pajo Kolarić, raznim tamburaškim sastavima te posljednjih 16 godina u Kasu.

„Do sada sam skupio pet turneja po Americi, nastupe u Kini i Kanadi te velik broj svirki po Europi. Sve mi je to donijela tambura i usuđujem se reći da koliko vježbaš i trudiš se, toliko ti tambura vrati“, priča nam Dinko opisavši kako izgleda život jednog tamburaša.

„Preko tjedna ‘skidamo’ pjesme koje sviramo za vikend kako bismo bili u trendu i ponudili ono što publika voli, dok je vikendom uvijek radno. Puno svirki, koncerata, svadbi i raznih događaja koji uveseljavaju našu publiku“, kazuje nam on te kao najdraži nastup izdvaja zatvaranje stadiona Gradski vrt gdje su pred 12 000 ljudi pjevali „Grad na Dravi“. „To mi je bilo iskustvo života!“

Napisala: Maja Celing Celić