...sad me zovu da izradim krunu kralja Tomislava. Priča o zanatu poseban je doživljaj, turisti vole svjedočiti kovanju, vatri, iskrenju, udarcu čekićem, čuti kako se sve to radi.

Turist ste koji se sa željene destinacije ne vraća samo sa suvenirom nego i s jedinstvenim doživljajem, pa i vještinom više?

Prava adresa u Đakovu za vas ‒ Majstorski kovački obrt Vinković, Franje Vinkovića, jedinog majstora kovača u Osječko-baranjskoj županiji, uz njih još samo šest u Hrvatskoj, no on jedini radi i restauraciju. U živopisnoj kovačnici teku život, rad, tradicija, održivost. Između vatre, kovačkog čekića i metala. Demonstracija snage koja se već idući tren pretoči u kiruršku preciznost. Grubijan i estet. Jedinstven doživljaj, drukčiji od svega drugog viđenog u ponudi grada, a opet u sinergiji s đakovačkim znamenitostima – i katedralom, i Ergelom, i Dvorom, i Strossmayerovim perivojem... Uz kupnju nekog kovačeva proizvoda, posvjedočite i radnom procesu, educirajte se o tom starom zanatu pa i osobno okušajte u preoblikovanju metala u predmet. Upotrebni ili umjetnički.

Otkud gradsko dijete, i to tada kao mladac, u gotovo izumrlom zanatu?

- Volim kovačiju, spoj je starog i novog, ručnog rada i fizičke snage, a, opet, pod teškim čekićem nastaju i najdelikatniji predmeti kao buket cvijeća koji sam izradio polažući majstorski ispit 2007. U kovačnici se svaki dan susrećete s povijesti ‒ od otkrića vatre do otkrića metala. Praiskonski materijali, bez ugroze prirode. To je taj balans, održivost. Lijep je osjećaj da i zbog vas ovaj stari zanat ne izumire, da je vaša kovačnica destinacija svima koji žele vidjeti nešto jedinstveno, ali i da se educiraju i odu kući s iskustvom više. Jer, radim poljoprivrednu i umjetničku kovačiju i restauracije.

Kako ste kovačiju pretočili u originalnu turističku priču?

- Gostu je najinteresantnija ta priča o nama ‒ posao kovača ‒ jako nas je malo i podsjetnik smo na prošlost. U kovačnici teče stvarni život, nema virtualnog, aplikacija, novotarija. Turistu pruža interaktivnost. Priča o zanatu poseban je doživljaj, turisti vole svjedočiti kovanju, vatri, iskrenju, udarcu čekićem, čuti kako se sve to radi. Moj je pristup edukativan, no i demonstriram svoju vještinu, čak i uz uključivanje gosta, da i on proba biti dio stvaranja iz komada metala.

Želi li turist kupiti nešto iz kovačnice, što biste mu predstavili, napravili?

- Uz to što u obrtnici stoji da se mogu baviti i poučavanjem na radionicama uz demonstraciju izrade predmeta, a bilo ih je niz na manifestacijama, sajmovima, po muzejima i sl., izrađujem za prodaju brojne predmete, no u pitanju je rad na metalu, uz prethodnu narudžbu. Katedrala, lipicanci, ženska šamija, šokački šešir, mačevi..., iz komada metala nije ništa nemoguće napraviti. O prigodi 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava, muzeji me zovu za radionice s izradom njegove krune, starohrvatskog mača... Templarima sam izrađivao mačeve toga reda, za Gradski muzej Vinkovci kopije mačeva ‘spatha’ za Rimske dane, na radionicama u suradnji s Muzejom Đakovštine kopije srpova, a stigla je i zamolba za restauracije drvenih škrinja za Muzej Međimurja Čakovec. Moja je kovačija vidljiva i po mnogim mjestima u Đakovu.

Ministarstvo kulture svojedobno vam je dalo trajnu dozvolu za rad na nepokretnim dobrima...

- Time su mi se širom otvorila vrata povijesnih, sakralnih objekata, muzeja... Upravo za Đakovačko-osječku nadbiskupiju restauriram metalne dijelove na prozorima. Rad na restauraciji ograde kripte katedrale, ograde ispred Dvora, popravci u katedrali, izrada nove ograde Strossmayerova perivoja, brojne narudžbe za muzeje... I kovačija izvan kovačnice ima moj potpis, vrijednost za moj obrt i za moj turistički proizvod.

Đakovo je i grad lipicanaca, a veza je konja i kovača neraskidiva...

- Da, spona je to kroz povijest ovog zanata i konja. Osim potkova kao suvenira, za potrebe Ergele izrađujem žigove za označavanje konja. Može li se, kao u Đakovu, igdje ispisati ljepša turistička priča o povijesnoj sponi kovačije i konja!

Vaš je kovački zanat i priča o obitelji, zar ne?

- Da, od četvorice sinova zasad dvojica nastavljaju mojim stopama. Goran je student druge godine strojarstva, a Franjo je završio za strojobravara i zajedno radimo. Ispunjava me to što se i sinovi vide u kovačnici. Posjetitelji u toj našoj životnoj, obrtničkoj i turističkoj priči vole čuti da se kovačka vatra ni nakon mene neće ugasiti.

Facebook: Majstorski kovački obrt "Vinković"- Đakovo

Napisala: Suzana Župan