Opći podaci

Osječko-baranjska županija sa sjedištem u gradu Osijeku osnovana je 1993. godine zakonom kojim je uspostavljeno novo teritorijalno ustrojstvo u Republici Hrvatskoj. Po svom pravnom statusu ona je jedinica područne (regionalne) samouprave. Poslove samouprave obavljaju Županijska skupština, župan (do 2009. godine i Županijsko poglavarstvo) i upravna tijela Županije.

Kao znamenje svoga statusa Osječko-baranjska županija ima svoj grb i zastavu te dodjeljuje javna priznanja.

Dan Osječko-baranjske županije obilježava se 2. lipnja, što je ujedno podsjetnik je na 2. lipnja 1997. godine, odnosno dan kad su se u Belom Manastiru uz nazočnost Predsjednika Republike Hrvatske, izaslanstva Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora te predstavnike UNTAES i drugih međunarodnih organizacija, po prvi puta od njezina osnivanja 1993. godine, u završnoj fazi dovršenja procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, na okupu našli predstavnici političkog života svih dijelova cjelovite Županije - članovi Županijske skupštine i dužnosnici Županije, gradonačelnici i načelnici svih gradova i općina izabrani na prvim izborima provedenim na području cijele i cjelovite Županije. Prihvaćajući ovaj dan, kao simbol uspostavljanja cjelovitosti Županije, Skupština je 3. srpnja 1997. godine donijela Odluku kojom se 2. lipnja određuje Danom Osječko-baranjske županije.

U ostvarivanju svojih ovlaštenja Županija donosi propise. U okviru svoje nakladničke djelatnosti Županija izdaje "Županijski glasnik" Osječko-baranjske županije kao svoje službeno glasilo (prema potrebi), Bilten "Županijska kronika" te druga povremena izdanja.

Županija obuhvaća 263 naselja smještena u 42 jedinice lokalne samouprave od kojih je 7 sa statusom grada (Beli Manastir, Belišće, Donji Miholjac, Đakovo, Našice, Osijek i Valpovo) te 35 sa statusom općine (Antunovac, Bilje, Bizovac, Čeminac, Čepin, Darda, Donja Motičina, Draž, Drenje, Đurđenovac, Erdut, Ernestinovo, Feričanci, Gorjani, Jagodnjak, Kneževi Vinogradi, Koška, Levanjska Varoš, Magadenovac, Marijanci, Petlovac, Petrijevci, Podgorač,Podravska Moslavina, Popovac, Punitovci, Satnica Đakovačka, Semeljci, Strizivojna, Šodolovci, Trnava, Viljevo, Viškovci, Vladislavci i Vuka)

 

Prostor

Osječko-baranjska županija kao jedinica područne (regionalne) samouprave dio je upravno-teritorijalnog ustrojstva Republike Hrvatske ustanovljenog 1993. godine. Smještena je u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske u Panonskom prostoru i prostire na površini od 4.152 km2. Obuhvaća krajeve oko donjeg toka rijeke Drave prije njezinog utoka u Dunav. Plavno područje rijeke Dunav stvorilo je Kopački rit, svjetski poznato utočište brojnih ptičjih vrsta, proglašeno Parkom prirode i zaštićeno kao posebni zoološki rezervat. Pretežito je ravničarsko područje koje pogoduje razvitku poljoprivrede. O poljoprivrednom karakteru ovog područja govori činjenica da 260.778 ha čine obradive poljoprivredne površine, a 82.868 ha nalazi se pod šumama.

Područje Županije ispresijecano je sa 1.700 km cesta i 180 km željezničkih pruga. Rijeke Dunav i Drava (koja je plovna do Donjeg Miholjca, a sa statusom međunarodnog plovnog puta do Osijeka) povezuju ovo područje i s riječnom mrežom europskih rijeka. S dvije zračne luke kod Osijeka (Osijek i Klisa) Županija je povezana s mrežom hrvatskih zračnih luka. Preko Osijeka vodi i europski prometni koridor V/c koji povezuje sjever Europe (Baltik) s njegovim jugom (Jadransko more).

Prostorni razvitak Županije uređen je Prostornim planom Osječko-baranjske županije.

 

Povijest

Područje na kojem se proteže Osječko-baranjska županija nastanjeno je još u vrijeme neolita (4-5.000 godina prije Krista). Najstariji poznati narod bili su Iliri od kojih je bilo najpoznatije ilirsko pleme Andizeti. U 4. st. prije Krista prodiru Kelti koji na prostoru današnjeg Osijeka podižu naselje Mursu i neka druga naselja. Nakon osvajanja Panonije u 1. stoljeću Rimljani grade utvrde, ceste i mostove. Na mjestu keltskog naselja podižu moćnu rimsku utvrdu i grad Mursu koji car Hadrijan 133. godine uzdiže na status rimske kolonije (Colonia Aelia Mursa). Podno zidina Murse u jednoj od najkrvavijih bitaka stoljeća rimski car Konstantin II. potukao je protucara Magna Magnencija 351. godine.

U doba velikih seoba naroda barbarska plemena uništavaju rimske naseobine. Ono što su od Murse ostavili Goti u 4. stoljeću, dokrajčili su Huni 441. godine. Nakon Gepida, Langobarda, Avara, Franaka i Bugara, početkom 7. stoljeća ovdje se naseljavaju Hrvati. I ovo područje dio je samostalne hrvatske države u 9. stoljeću, pa sve do 1102. kada nakon smrti posljednjeg hrvatskog kralja, Hrvati za svoga kralja primaju mađarskog kralja Kolomana kao suverena zajedničke hrvatsko-ugarske države. Prometnicama ovog područja kreću se križarske vojne i mnogi hodočasnici prema Jeruzalemu. U srednjem vijeku ovo je područje u vlasništvu moćnih plemićkih obitelji Gorjanskih, Koroga, Morovića i drugih. Đakovo u to doba postaje sjedište biskupa iz Bosne, koji se sklonio na svoj posjed Đakovo zbog krivovjernika i dolaska Turaka. Predvođena sultanom Sulejmanom II. Kanunijem turska je vojska 1526. godine osvojila Osijek, a potom zavladala cijelim ovim područjem. U to vrijeme kod Osijeka grade čuveni veliki most koji je spalio hrvatski vitez Nikola Zrinski s vojskom prodrijevši do Osijeka 1664. godine. Zahvaljujući značajnim prometnim pravcima koji povezuju sjever i jug kontinenta, u ovo vrijeme cvjeta trgovina. Austrijska vojska 1687. godine protjeruje Turke iz Osijeka, a potom i iz cijelog ovog područja.

Od 18. stoljeća, u sklopu Austrije, a potom Austro-Ugarske države, ovo područje se intenzivno gospodarski i društveno razvija. To se izražava velikim poljoprivrednim posjedima, jačanjem obrta, podizanjem tvornica, urbanim razvitkom naselja, nastankom prvih kulturnih i obrazovnih institucija, jačanjem lokalne samouprave (gradova i županija). Tada nastaju gradovi danas prepoznatljivog urbanog i arhitektonskog obličja. Nakon 1. svjetskog rata i raspada Austro-ugarske monarhije 1918. godine i ovo područje, kao dio hrvatske države biva ujedinjeno u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija). Poslije 2. svjetskog rata, od 1945. do 1991. godine, Hrvatska je bila, pa tako i ovo područje, u sastavu tzv. Nove Jugoslavije.

Raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem Republike Hrvatske 1991. godine, istočni dio Republike Hrvatske prvi je na udaru agresije srpskih paravojnih snaga i JNA. U to vrijeme, pa sve do 1998. godine gotovo polovina teritorija Osječko-baranjske županije nije pod vlašću hrvatske države. Područje koje su zauzele srpske snage Ujedinjeni narodi 1992. godine stavljaju pod svoj patronat (UNPA-područje - UN Protected Area) sve do 1996. godine, kada uvode svoju prijelaznu upravu (UNTAES = United Nations Transitional Administration for Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium) sa ciljem provođenja procesa mirne reintegracije ovog područja u ustavno pravni-poredak Republike Hrvatske. Taj proces dovršen je 15. siječnja 1998. godine kada prestaje mandat UNTAES-a. Od tada je područje Osječko-baranjske županije cjelovito u sklopu Republike Hrvatske.

Burna povijest ostavila je iza sebe bogatu kulturno-povijesnu baštinu.

 

Stanovništvo

Na područje sadašnje Osječko-baranjske županije u 7. stoljeću doseljavaju Hrvati, koji su i danas većinski i starosjedilački narod. Njima se u 10. stoljeću na području Baranje pridružuju Mađari. Srbi se počinju doseljavati za vrijeme prodora Turaka u 16. stoljeću, najprije kao bjegunci, a potom i kao turski vojnici. Srpsko se stanovništvo osobito doseljava nakon 1. svjetskog rata 1918. godine, pretežito kao solunski dobrovoljci. Ostali narodi, ponajviše Austrijanci i Nijemci, a nešto manje Česi, Slovaci, Židovi i drugi doseljavaju se u 18. i 19. stoljeću. Namjesto nasilno iseljenih Austrijanaca i Nijemaca nakon 2. svjetskog rata, na njihove posjede se agrarnom kolonizacijom doseljava stanovništvo iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije.

Prema zadnjih službenim podacima (popis stanovništva iz 2011. godine) na području Županije živi 305.032 stanovnika. Na području današnje Županije 85,89 % stanovništva čine Hrvati, 7,76 % Srbi, 2,70 % Mađari, 2,68 % ostale narodnosti te 0,97 % neopredijeljeni.

Ovo stanovništvo živi u 109.933 kućanstava u 263 naselja.