K. L. P. T.
Ne, nije riječ o nazivu tvrtke s Wall Streeta ili kratici postrojbe za specijalne namjene. Ovaj akronim živio je dok filmske skraćenice još nisu bile ni u planu. U njemu je pohranjeno staro znanje panonskih hedonista i rođenih kulinarskih stručnjaka – za pripravu vrhunske delicije nije bitno samo „što“ nego i „kako“. Ako imate dobar komad mesa ili ribe, nemojte ga, ako baš ne morate, „spržiti na naglo“. Vrhunske namirnice zaslužuju dolični ambijent pretvaranja u vrhunske delicije. Zato je tu K kao „kazan“ (ili kotlić). U njegovoj nad vatrom razapetoj nutrini nastat će najbolji fiš paprikaš i gulaš za prste polizati. Ako mu se negdje zagubila koja noga – kazan bez nogu je kao fiš bez paprike – u igru može ući „L“ kao lonac, ponegdje znan i kao ćup. Ne samo da nije riječ o zamjenskoj posudi za pripravu (kako to sad možda ispada), nego je posrijedi prirodno mjesto nastanka brojnih specijaliteta čiji se okus ne zaboravlja tako lako. Bilo da ste iz njega kušali gusti gulaš, tj. perkelt od peradi, riječne ribe (soma, smuđa i/ili šarana), ukusni paprikaš, umak, ili pak domaći grah skuhan posebnom tehnikom „samomiješanja“, nemojte otići iz Slavonije i Baranje bez da ste prethodno zavirili u lonac.
A kad već zavirujete, bacite pogled i ispod „P“ kao peke. Zaštitni znak nešto južnije, dinarske kuhinje dušu daje i pojedinim specijalitetima iz ravnice: teletini, divljači, zapečenom povrću, prsima, hrptima i koljenicama na tisuću i jedan način. Naposljetku, u modernijoj izvedbi – jer pećnice su mlađe od ognjišta – slavonskobaranjski chefovi obratit će se i „T“ kao tepsiji, spravljajući u njoj različita pečenja, špikovanu divljač i ine specijalitete s jelovnika naših odličnih restorana od baranjskog Karanca i Vardarca do Osijeka i Đakova.