Raskoš života u dvorcima Slavonije i Baranje

Istražite brojne skrivene kutke Slavonije i Baranje koji mame pripovijetkama o šarmantnim plemićima, graditeljima utvrda, velikim osvajačima i dvorskim damama

Iako je Osijek njihovo srce, Slavonija i Baranja mnogo su više. Pripovijetke o šarmantnim plemićima, graditeljima utvrda, velikim osvajačima i dvorskim damama polazni su motiv za istraživanje brojnih skrivenih kutaka ove regije. U putnu torbu stoga ubacite kartu (ili naprosto napunite bateriju smartphonea) i krenite!

Od početka 18. stoljeća, austrijski vladari plodna slavonska prostranstva dodjeljuju različitim velikaškim obiteljima. Nastaje niz zemljom bogatih feudalnih posjeda, sa središtima u ladanjskim dvorcima i kurijama. Iako daleko od Beča, ovdje se nastoji održati korak sa životnim stilom u središtu Habsburške Monarhije. Dvorski saloni, okupljališta slavonske gospode, puni su lovačkih trofeja i trofejnog oružja. S druge strane, saloni u kojima dane provode dame i djeca, ispunjeni su notnim zapisima, glazbalima i policama obiteljskih biblioteka. Od Donjeg Miholjca i Valpova, do Našica i Erduta, ladanjsko plemstvo raspravlja o politici, ekonomiji i lovu, ali i o umjetnosti, obrazovanju i poljoprivredi. Na tom području pojedina se vlastelinstva osobito ističu. Primjerice, beljsko, koje zauzima gotovo cijelu Baranju i kontinuirano djeluje od 1697. do danas, tijekom 18. je i 19. stoljeća izraslo u jedan od najproduktivnijih posjeda u cijeloj tadašnjoj Ugarskoj.

Našice, gradić 50-ak km zapadno od Osijeka, jedno je od  kulturnim spomenicima najbogatijih mjesta u Slavoniji. Ovdje nalazimo tragove srednjovjekovnih crkava i samostana, dojmljive vlastelinske dvorce te jedan on nekolicine engleskih parkova na tlu Slavonije. No daleko od toga da je našička baština samo nepokretna. Ovdje već 40 godina djeluje kolonija umjetničke keramike, nazvana po Hinku Juhnu (1891-1940), kiparu rodom iz obližnjeg Podgorača, poznatom i kao začetniku moderne hrvatske keramičke umjetnosti. Još je poznatija uspomena na prvu hrvatsku skladateljicu, Doru Pejačević (1885-1923). Njenom stvaralačkom nadahnuću vjerojatno nije odmogao ambijent perivoja kasnobaroknog obiteljskog dvorca, okupan krošnjama mamutovca, ginka i divljeg kestena. Danas se u dvorcu Pejačević nalazi Zavičajni muzej, gdje se može istražiti i lokalna etnološka zbirka te općenito saznati više o povijesti našičkog kraja.

Ljubitelji dobrog starog srednjeg vijeka, svratite u našičko naselje Martin! Ondje se nalazi gotovo 800 godina stara, jedina sačuvana templarska crkva u Hrvatskoj.

Dok Našice zauzimaju područje u kojem ravnica postepeno prelazi u pobrđe Krndije, 30 km sjeverniji Donji Miholjac u 100-postotnom je vlasništvu nizine i prvo mjesto na toku Drave do kojeg mogu doploviti i veliki riječni brodovi. I ovdje se nalaze engleski perivoj otvoren za javnost te dvorac, najmlađi u Slavoniji. Dovršen 1906., navodno je izgrađen jer je grof Mailáth caru Franji Josipu, za njegova posjeta Slavoniji 1901., obećao da će ga sljedeći put kada dođe, u Miholjcu dočekati lovački dvorac. Rečeno – učinjeno! Zdanje koje podsjeća na portal u Zemlju čudesa, puno je trofeja i suvenira iz Afrike i Azije te urešeno raskošnom dekorativnom stolarijom, štukaturama i ogradama. Ipak, sreća je htjela da od Franza Josepha u svemu ovome više uživaju djelatnici gradske uprave Donjeg Miholjca, kojoj je dvorac danas sjedište.

Obožavatelji grickalica, vama pak ne gine posjet Donjem Miholjcu, budući da je ovdje dom najveće tvornice čipsa u Hrvatskoj!

Dvadeset kilometara jugoistočno od Miholjca smjestilo se Valpovo. Ono je jedan od najstarijih slavonskih gradova, te jedno od rijetkih s očuvanom materijalnom baštinom iz srednjovjekovnog razdoblja. Naime, nadovezujući se na srednjovjekovnu utvrdu, ovdje je tijekom 18. i 19. stoljeća izgrađen barokno-klasicistički dvorac obitelji von Prandau. Zanimljiv arhitektonski spoj stilova i epoha početkom 19. stoljeća također je oplemenjen velikim engleskim parkom. Pritom je ovaj, čini se, nastao iz poznatog slavonskog inata. Nakon što mu se na Staru godinu 1801. dogodila nepredviđena „građevinska aktivnost“ – požar u dvorcu – barun von Prandau odlučio je da će obnovljeno zdanje biti ne samo ljepše, nego i „zelenije“. Novouređeni perivoj postat će jedan od najvrjednijih primjera par­kovne arhitekture u Hrvatskoj. Krajem 19. stoljeća cijeli kompleks prelazi u ruke obitelji Normann, odakle i njegov današnji naziv – dvorac Prandau-Normann.

Valpovački dvorac danas je jedna od najživljih povijesnih kulisa u Slavoniji. Ovdje se održavaju festivali GreenRoom, Valpovo Craft Beer Fest, Reunited te Festival sira i vina. Posjećuju ih zaljubljenici u urbanu glazbu, odnosno zaljubljenici u slasne delicije malih poljoprivrednih proizvođača.

Grad-blizanac Valpova, i njegov vječni rival, nedaleko je Belišće. Za razliku od svog starijeg susjeda, Belišće je dijete industrijalizacije, naselje planski stvoreno krajem 19. stoljeća, za potrebe eksploatacije okolnih šuma. Djelovanjem obitelji Gutmann, ovaj se gradić razvio u industrijsko središte, što je ostao do danas. No da ne bude nesporazuma: Belišće nisu samo tvornički dimnjaci i parni strojevi. Da su se Gutmanni ovdje dobro snašli, uvjerit ćete se okidanjem selfieja ispred istoimene reprezentativne palače. Radnici su, jasno, živjeli skromnije, što ćete najbolje osjetiti posjetite li ulicu sa sedam sačuvanih radničkih kuća s kraja 19. stoljeća. Iako im službena adresa glasi, a kako drugačije nego Vijenac S. H. Gutmanna, potražiti ih možete i kao Pekmez-ulicu. Naime, njeni bi stanovnici u dvorištima običavali kuhati pekmez od bobica bazge, čiji se miris potom neodoljivo širio cijelim gradićem. Jedino što Belišćance opija više od ove slatke uspomene, jest spomen na njihovog i našeg Matiju Ljubeka, kajakaša i najtrofejnijeg hrvatskog muškog olimpijca.

Iz Belišća na desnoj, prebacujemo se na lijevu obalu Drave. U Baranji smo, jednom od najatraktivnijih odredišta lovnog turizma u Hrvatskoj. Znali su to i stari ljubitelji lova. Tako je Eugen Savojski (1663-1736), vojskovođa koji je u ime Habsburgovaca preoteo Ugarsku i Slavoniju Osmanlijama, u selu Bilje desetak kilometara od Osijeka, početkom 18. stoljeća dao podići lovački dvorac, ujedno i sjedište ranije spomenutog beljskog vlastelinstva (nagrade Eugenu za ratne zasluge). Početkom 20. stoljeća, sjeveroistočno od Bilja, bliže Dunavu, podignuta je još jedna lovačka „čeka“ po mjeri aristokrata – lovački dvorac Tikveš. U njega su zalazili i Habsburgovci, i Karađorđevići, i komunistički „monarh“ Josip Broz Tito. Perkelt od divljači, lovačka gulaš-juha ili jelen na baranjski s knedlama od kruha nijednog od vladara nisu ostavili ravnodušnim. Isto je vrijedilo i za njihove goste. Priča se tako da je zbog baranjskih lovačkih delicija čak i Sophia Loren prekinula dijetu.

Vidi i doživi

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Previous reading
Rezervirano za istinske hedoniste – Vinske manifestacije
Next reading
Osijek – hedonistička metropola